Geomantske zone
U radiesteziji je poznata pojava geomantskih zona. Naziv je
nastao od riječi geomantija, što bi u slobodnom prijevodu moglo značiti:
proricanje iz zemlje. Zračenja u geomantskim zonama su potpuno drugačija, nego
ona spomenuta u dosadašnjim globalnim mrežama, i vjerojatno dolaze iz zemlje. Zračenja
se prostiru kilometrima daleko u pravcu, a onda odjedanput promijene pravac bez
utvrđenog uzroka,pa se opet vraćaju u svoj prvotni pravac. Obično idu pravcem
glavnih strana svijeta ili pod kutom od 45° na njih. U drevno doba, već prije
oko dvije tisuće godina znalo se za geomantske zone, ali je onda došlo do
šutnje, jer u starim spisima sve do 1400 god. nakon Krista nema spomena o
rašljama. Budući da su se ove zone tražile rašljama, to i o geomantskim zonama
nema govora, sve do novog vijeka, kada se opet počinju ljudi baviti
proučavanjem i lociranjem ovih zona, naročito u krugovima svećenstva, koji su
ove zone proglašavali svetim. Granice ovih zona su stalne, nepromjenljive, pa
nije nikakvo čudo, da su u staro vrijeme uzimane ove granice zona kao granice
između zemalja, ili su po ovim zonama išle glavne saobraćajnice. Rimljani su na
ovim granicama pozabijali granično kamenje, od kojih su neki do danas sačuvani.
Širine geomantskih zona su mnogo veće, nego što su to širine traka globalnih
mreža; čak i više metara. Geomantske zone se smatraju zonama koje nadražuju, i
imaju i desnu i lijevu polarizaciju. U staro vrijeme su mnoge važne građevine
izgrađene na ovim zonama preko pozitivno polariziranih zračenja. Radi toga su
se smatrali, a i danas se smatraju mjestima gdje se dobiva snaga, drugim riječima
gdje se čovjek osjeća zdrav i gdje rijetko pobolijeva. Mnoge crkve, koje i
danas stoje, su izgrađene na mjestima gdje su bile izgrađene stare građevine,
na geomantskim zonama. Izgleda da su Kinezi prvi otkrili ove zone. Markiranjem ovih zona bavili su se Kelti već
oko 300 god. prije Krista. Mnoge naseobine Kelta su imala groblja u ovoj zoni,
u kojima su se mrtvaci mumificirali. Pozitivno polarizirane geomantske zone su
zdrave i korisne, dok naprotiv negativno polarizirane mogu biti jako štetne.
DIJAGONALNA (POLARNA) MREŽA (II.
mreža)
Ovu mrežu je sasvim slučajno otkrio inž. Siegfried Wittmann.
Bio je radiestezist-amater. Pregledavajući rašljama svoju kuću, da bi našao
štetna zračenja, opazio je jednu vrstu zračenja, koja nije bila ona koja dolazi
od podzemnih voda. Drugom prilikom kada je jednom prijatelju kontrolirao jedan
iskopani bunar, kojeg je on odredio, a nije se naišlo na podzemnu vodu, upravo
je na tom bunaru našao zračenje, odnosno energijom nabijeno mjesto. Nije to
bilo jedini put da nije pronašao vodu, ali je bilo prvi put da se pozabavio tim
fenomenom. Tako je ustanovio da je ovaj bunar zapravo centralni pol jednog
polarnog polja. Proučavajući dalje otkrio je da se radi o jednoj novoj, do sada
neotkrivenoj mreži zračenja. Wittmann se prije nije bavio proučavanjem mreža,
mada je već bila poznata Peyré-ova mreža. Na skupu njemačkih rašljara u
Detmaldu objavio je rezultate ispitivanja svoje mreže. Prikazao ju je kao
kvadratnu magnetsku mrežu 15,9 m x 15,9 m i nazvao ju je Wittmannovom (1951.
god.). Ovo saopćenje o novoj mreži izazvalo je na skupu veliko iznenađenje.
Prisutni su bili i Dr. med. Ernst Hartmann i Dr. med. Manfred Curry, koji je
bio tada voditelj Medicinsko-biološkog instituta u Riederau (na Ammersee-u). Oni su uzeli učešća u nastaloj
diskusiji i govorili su u korist ove mreže. Nakon ovog skupa radiestezista, Dr.
Curry je došao do Wittmanna i zamolio ga, da ga primi kao suradnika i
istraživača ove mreže. 1952. god. u jednom časopisu objavio je Dr. M. Curry bez
znanja i dozvole Wittmanna rezultate istražnih radova na ovoj mreži pod svojim
imenom. Radi toga se i danas ova mreža zove Curryjeva (II. mreža), a ne
Wittmannova, koji je radi nepoštivanja autorskih prava prekinuo sve veze sa
Curryjem i nastavio rad sa novim suradnikom Dr. med. Glasserom. U radu
objavljenom od Dr. Curry-ja u časopisu Hyppokrates (1953. god.) vidi se da je
Dr. Curry dao samo osnovnu kvadratnu mrežu, a da su sva križanja odnosno polovi
polarne mreže prema Wittmannu.
Wittmanova mreža
Polarna polja ili dijagonalna mreža je mreža kvadrata, čiji
su vrhovi u smjeru sjever-jug i zapad-istok. Polja koja se naslanjaju jedno na
drugo razlikuju se u polaritetu, energijama i energetskim smjerovima, pa prema
tome i djelovanju na živa bića. Ovdje su nacrtana četiri polarna polja sa
polovima, polarnim zrakama, graničnim linijama polja i križanjima ovih linija,
ovakvo polje ima na 48. magnetskoj širini stranice dužine oko 16, a preko
dijagonale 22,5 metara U centru polja nalaze se točke u kojima se javlja
zbijena energija i to se naziva glavnim polom. Širina ovog pola na 48.
magnetskoj širini iznosi 2.45 m, a sporedni polovi 60 cm u promjeru. Od glavnog
pola idu 4 pravca prema sjeveroistoku, jugoistoku,sjeverozadapu i jugozapadu. Na
graničnim linijama polja su zone gdje se miješaju dva polariteta i zovu se
granične linije, širina ovih linija je oko 12 cm. Prerez dviju linija polja
zove se križanje graničnih linija polja. Na svakom polarnom polju ih ima po
četiri. Na ovim točkama susrećemo dva pravca (zrake) pozitivna (+) i dva
negativna (-). U svom djelovanju je križanje graničnih linija takvo, da ono ima
nabijajuće djelovanje, ali povremeno slabije nego plus-pol. Ako netko stoji na
ovakvoj točki puni se pozitivnom (+), negativnom (-) i mješovitom energijom
(+-).
Nema komentara:
Objavi komentar