Prvi pisani tragovi sežu sve do 2590. godine prije Krista.
Oni govore o primjeni rašljarstva u drevnoj Kini gdje su posebno školovani
carski službenici pretraživali terene za gradnju nastambi kako ne bi bile
građene na mjestima djelovanja "zlih sila koje donose bolest i
nesreću". Civilizacije Kelta, Etruščana, Egipćana, Perzijanaca, Medejaca i
Rimljana koristile su se sposobnostima pojedinaca da u bespućima pronađu vodu
ili da odrede zdrava mjesta na kojima su se gradili hramovi i nastambe. U
srednjem vijeku rašljarstvo se sve više počelo upotrebljavati za otkrivanje
podzemnih ruda. Alat koji se koristio nazvali su vilinske rašlje. Tek početkom
19. stoljeća počelo se ozbiljnije istraživati taj fenomen te je skinuta
mističnost jer se dokazalo da nisu bitne rašlje nego senzibilnost osobe koja
njima radi.Kolijevka današnje radiestezije je Francuska odakle se počela širiti
u ostale zemlje Europe i Amerike, kaže Kern dodajući kako su se na prije ovim
područjima radiestezijom bavili svećenici. Radiestezija je, čini se, stara kao
i samo čovječanstvo. Na crtežima pronađenim u špiljama, gdje su obitavali
prethistorijski ljudi, nalazili su se i crteži koji bi mogli predstavljati
prvobitni oblik rašalja. To su nacrti povijesnih štapova na zidovima špilja.
Jasno je, da je potreba za vodom, pored hrane, bila od glavnih preokupacija
prethistorijskih ljudi. Vjerojatno da su upravo ti ljudi sa sposobnošću za
otkrivanje vode, kao šestim čulom, bili vračevi ili poglavari plemena, koji su
imali zadatak pronalaziti najpogodnija mjesta za život, a to su pored smještaja
bili voda i hrana. Oni su, pored vode, morali pronalaziti i mjesta gdje se
zadržava divljač, radi lova. I dan-danas u primitivnih naroda u Africi i
Polineziji postoje ljudi, obično plemenski vračevi, koji upotrebljavaju štapove
kojima otkrivaju sakrivene ili ukradene stvari. Rašlje se,u Kini upotrebljavaju
2.000 godina prije naše ere. To su, navodno, bila dva dugačka štapa, što su ih
držala dva čovjeka. Postoji jedan bareljef iz 147. godine pr. Krista, u kome
piše da je car Yu iz dinastije Hia bio glasovit u otkrivanju ležišta ruda,
izvora i sakrivenih predmeta.. U grobnicama egipatskih faraona u crtežima na
zidovima ima predmeta sličnih današnjim rašljama i visku. Na žalost nema
objašnjenja čemu su služili. Mojsiju se pripisuje da je udario štapom po
kamenu, i da je potekla voda iz stijena Horeba. Vjerojatno da je bio upoznat sa
svojstvima rašalja. U povijesti starog vijeka mnogo se spominju štapovi, ali
nema dokaza da li se to radilo o rašljama. Plinije govori o vodi, a ne spominje
rašlje. Rimljani su rašlje zvali lituus. Rimske legije kad su napadale na
Galiju (današnja Francuska) i Njemačku imale su rašljare, koji su se bavili
opskrbom vojske pitkom vodom. Rimski svećenici upotrebljavaju visak., Nakon
otkrivene zavjere, protiv cara Flaviusa Valensa (4. stoljeće) interesiralo ga
je da dozna, s koje mu strane prijeti opasnost. Taj zadatak povjerio je
svećenicima, koji su s viskom iznad abecede, dobili tri slova TEO... Car je dao
smaknuti sve ljude u svojoj blizini, čije je ime počinjalo slovima TEO. Nije pomoglo,
ipak ga je ubio Teodosije. U srednjem vijeku se često spominje upotreba
rašalja. U njemačkim spisima u 3. i 4., stoljeću spominju se Wünschelrute i
Wünschelrisz, što je naziv za rašlje. God. 1430. u zapisu jednog mjernika
spominje se rad sa rašljama na istraživanju ruda. Prvi rašljar koji se spominje
imenom je svećenik P. Bernhardus, koji je uspio pronaći ukradeno, blago 1532. godine.
Malo kasnije spominju se rašljari Caspar Brusch i Michael Barth, koji su bili
na glasu sa svojim sposobnostima u Njemačkoj. Prva poznata slika rašljara koji
istražuje na terenu je u djelu Sebastiana Münstera: Cosmographia universalis,
iz godine 1550. Na slici je dat okomiti
presjek kroz jedan rudnik, sa prikazom radova koji se obavljaju. Sasvim gore,
na površini, prikazan je rašljar kako sa rašljama (Virgula divina) traži rudu. Godine
1556. izdana je knjiga Georga Bauera, zvanog G. Agricala, njemačkog liječnika i
mineraloga, rasprava o rudama: De Re metatica, sa slikom rašljara, kako
odsijeca na drvetu rašlje, zatim kako istražuje teren sa rašljama i kako su mu
one pokazale gdje je ruda. Još 1521. godine u jednoj knjizi opisan je način
kako se izrađuju rašlje: "Treba pronaći pogodnu račvastu granu od lijeske
te je, kad se sunce rađa na istoku odsjeći na tri kraja tri puta govoreći:
Podižem vas u ime Mitratona, Elohima, Semforasa i Adnaya, da bi mi poslužile da
pronađem sve što mi treba, kao što su to radili Mojsijev i Jakobov štap. Zatim ćete
po mjeri kod kovača iskovati isto takve metalne grane, naoštriti ih da bi mogli
s njima zaklati žrtvu (obično jedno pile). Nakon klanja ostavit ćete željezne
rašlje, koje ste izabrali, zatim ugrijati magnetski kamen da bi namagnetizirali
krajeve otkinutih rašalja." Mora se priznati da je postupak za izradu današnjih
rašalja mnogo lakši i jednostavniji. Nekako u ovo doba inkvizicija je u punom zamahu.
Sve što nije svima, a naročito svećenstvu jasno, proglašava se vezom s demonima
i đavolom. Vrši se proganjanje i ometanje svih ljudi, koji su sumnjivi, da
održavaju vezu sa đavolom, proglasa va ih se čarobnjacima i vješticama. Pri
tome je stradao i velik broj rašljara, zatvaralo ih se i osuđivalo. Ovaj se progon
zadržao sve do kraja 17. stoljeća, kada i svećenstvo počinje proučavati rad s
viskom i rašljama. Godine 1600. u Njemačkoj se pojavljuje Jean du Chatelet,
baron od Beausoleila i Auffenbacha, koji je bio čuven kao istraživač rudnog
bogatstva. Bio je francuskog porijekla. Obišao je mnoge evropske rudnike, pa je
tako došao u Francusku, gdje upoznaje svoju buduću suprugu Martine de.
Bertereau koja udajom (oko 1610 g.) postaje baronica de Beausoleil. Zajedno sa
suprugom počinje istraživati rudno bogatstvo Francuske i izvore vode, sa sedam
vrsta rašalja, busolama i astrolabom. To je prvi podatak o traženju vode;
pomoću rašalja. Preko parlamenta Bordeaux-a, Toulouse-a i Provence, godine
1627. registriraju svoj rad i to se smatra prvim službenim priznavanjem
radiestezije. Otkriveno je više od pet stotina rudnih ležišta (kristal,
željezo, galenit, ugljen, cink, antimon, sumpor, tirkize, rubine i opale, te
mramor i dr.) i mnogo izvora. Predstojnik u gradu Rennesu, pod sumnjom da se
bave čarolijama, pretresao im je stan, odnio sav pribor i dao ih uhapsiti. Iako
je baronica de Beausoleil uputila molbu kardinalu Richelieu da ih pusti,
navodeći sve što su napravili za Francusku, on se na to oglušio, pa su njih
oboje okončali svoj život u zatvoru. Sveučilišni profesor Pater Kirchner 1631.
godine dokazao je da se rašlje pokreću samo u rukama osjetljivih rašljara, a ne
zato što su pod utjecajem prinesenog uzorka. Izbalansirao je rašlje na jednom
naslonu i prinosio razne rude rašljama i one su ostale potpuno nepokretne. Time
je pronašao, da ne postoji nikakva naklonost (simpatija) između rašalja i
predmeta. Kretanje rašalja objašnjavao je nesvjesnim pokretima mišića u
rašljara. On je time prvi poznati naučenjak koji je pokušao naučno objasniti
rad s rašljama.. Jean Francois pokušava 1655. godine napraviti instrument za
pronalaženje vode. Vjerovatno nije uspio jer se kasnije ponovno vratio
rašljama. Rad sa rašljama u ovo vrijeme i nadalje naziva se rabdomantijom*, a
rašljari rabdomantima. Rašljarenje je bilo godine 1658. priznato počasnom
diskusijom u akademskim tezama u Wittenbergu. Raspravljalo se da li
rabdomanciju treba uvrstiti u okultne sile ili ne. Zaključeno je da ne treba,
osim u slučaju kad se radi o prevari, ali se ipak, kad su nalazi na terenu
nevjerovatni, možda stoji u vezi sa đavolom. I pored progona i negodovanja od
strane svećenstva, javljaju se sve brojniji rašljari koji svojim rezultatima
zadivljuju i zbunjuju tadašnju javnost, tako da svećenstvo počinje, jasno pod
zakletvom držanja stroge tajne, proučavati te fenomene. Tome je naročito
pridonijela pojava rašljara Francuza Jacques-a Aymara. /. 0 njegovim uspješnim
pothvatima opširno je pisala štampa onoga vremena, vršili sa njim naučni pokusi,
što je sačuvano u dokumentima do današnjih dana. Rođen je 1662. godine u Saint
Marcelinu, blizu Liona. Ne zna se kako je postao rašljar. Sa 26 godina otkrivao
je počinioce krađa. Tražeći malo kasnije podzemni tok vode, kopajući na tome
mjestu naišao je na zakopan leš jedne žene. Odmah se pomoću rašalja dao na
traženje počinitelja ubojstva. Rašlje su ga dovele do kuće njenog muža, koji je
priznao zločin. Kada je bio ubijen jedan vinarski trgovac i njegova žena (1692.
god.) a nije se moglo pronaći tko je to učinio,magistrat je u pomoć pozvao
Aymara. On se uputio s mjesta zločina sa rašljama u ruci, prešao most preko
Rhone i došao u kuću jednog vrtlara, ušao mu u kuću i pronašao da su tu bila dvojica,
koji su sjedili i pili, a zatim otišli. Nakon praćenja traga nekoliko dana,
rašlje su ga odvele ravno u zatvor, gdje je bio ubojica zatvoren radi neke krađe.
Kratko iza toga on je priznao svoje nedjelo, te odao da je imao saučesnika.
Osuđen je na smrt i rastrgan na kotaču. Svećenik Abbe de Vallemont mjesec dana
je 1698. godine izvodio s njim eksperimente i tvrdi da je sigurno da se u
njegovim rukama okreću rašlje kada slijedi ubojice i lopove. Potaknut uspjesima
Aymara izdaje knjigu: Okultna fizika ili rasprava o božanskim rašljama (1693.
g.), kojim djelom staje u obranu rada sa rašljama. Inkvizicija zabranjuje ovu knjigu
(1701.g.), ali se knjiga ipak ponovno štampa 1702. godine, a nakon toga ponovno
1722. godine. Čini se da je početak 18. stoljeća vrijeme kad kler počinje
prihvaćati rabdomanciju kao normalnu pojavu. Nakon Aymara, , u Francuskoj se
pojavljuje novi glasoviti rašljar po imenu Barthélemy Bleton. Rođen je negdje
između 1740. i 1750. godine. Radi slabog materijalnog stanja, roditelji su.ga
dali da radi kao sluga. Imao je sedam godina kada je, čuvajući stoku, sjeo na
jedan kamen i došlo mu je zlo i počeo se sav tresti. Kad bi otišao s kamena, to
je prestajalo, a čim bi ponovno sjeo na kamen, događalo mu se isto. Jednom prilikom
je to opazio jedan svećenik koji je dao na tom mjestu da se kopa i pronašla su
se jaka vrela. Rašlje koje je upotrebljavao Bleton bile su ispruženi štap kojeg
je on držao s kažiprstima ruku. Štap je bio vrlo malo povijen. Okretao se
nesvojevoljnim pokretima njegovih ruku. Čak i da je htio to učiniti, to ne bi
mogao sam, s obzirom na način kako rašlje drži. Broj okretaja je iznosio 30 do
80 u minuti.. Postoji mnogo zapisanog i očuvanog o radu rašljara Bletona.
Sposobnost za rad sa rašljama, dok je bio bolestan, bila je smanjena. O Bletonu
i eksperimentima s njim pisao je mnogo Dr. Pierre Thouvenel u Fizičkim i
liječničkim memoarima (1781) i u Drugim memoarima (1784), u kojima je fenomen rašalja
pokušao da riješi svojom teorijom o elektrici. Vrlo često je eksperimentirao s
Bletonom, koji je imao povez na očima, vodio ga po terenu desno i lijevo, ali
se nije nikada desilo da je Bleton ustvrdio da se nalazi na toku podzemne vode,
kad na njoj nije bio. Bleton je pokazivao na površini terena, gdje se dolje
podzemni tokovi granaju, šire ili propadaju. Dr. Thouvenel je naveo podatak da
u šest stotina pokusa nije Bleton niti jedanput pogriješio. Bleton je radio za
mnoge ugledne ljude onog doba: "To su bili grofovi, markizi,
gradonačelnici i neka društva." Vršio je istraživanje vode i izvan Francuske.
U svibnju 1782. godine Bleton je ispitan od šest učenjaka. Zavezanih očiju on
je pronašao zakopanu cijev, kroz koju je tekla voda. Bio je to puni uspjeh
Bletona, pa je pronašao nekoliko izvora na mjestima gdje je to kraljica
Francuske željela.. I dan-danas se proučava Bletonov rad od strane nekih
učenjaka. Godine 1790. rođen je svećenik Abbé Paramelle koji se bavi
istraživanjem podzemnih voda. On to nije radio rašljama, nego je to zaključivao
po konfiguraciji terena i padu slojeva. Došao je do zaključka, da se voda u
podzemlju ponaša slično kao na površini. Kiša pada na tlo, procjeđuje se kroz
trošni površinski pokrivač do nepropusne podloge, a onda ide po njoj na niže,
stvarajući podzemne potočiće, potoke, jezera pa nekad i čitave rijeke, koje
negdje izbijaju na površinu. U 25 godina locirao je oko deset tisuća izvora, od
kojih je velika većina i danas, u upotrebi. Paramelle je objavio svoje radove
na otkrivanju izvora, i knjiga je doživjela četiri izdanja. Kroz ovu kratku
povijest radiestezije govorilo se uglavnom o radu s rašljama, jer je o tome
bilo dosta podataka. Sigurno je da je kroz svo ovo vrijeme i visak bio
manje-više u upotrebi. On se spominje u djelima Schota (1662) i Beyera (1749);
ali izgleda da nije služio za traženje vode. Tek 1798. godine postoje podaci da
je prof. Antoine Gerboin, došavši u posjed jednog viska vršio sa njim
eksperimente otkrivši, da visak reagira u onoga, koji ga drži često na čudan
način. Slavni kemičar Chevreul, član Francuske akademije nauka, nastavlja Gerboinove.
eksperimente, sa viskom u vremenu od 1812. do 1833. godine, a rezultata o tome
objavljuje tek 1854. u knjizi: 0 božanskim rašljama, visku zvanom istraživač i
pločama koje se okreću. S obzirom da je bio apsolutno radiestezijski
neosjetljiv, to je izjavio da niti rašlje, niti visak, nisu nikakav instrument
za istražne radove, bilo na vodu ili za nešto drugo. Ovaj zaključak zakočio je
gotovo pola stoljeća rad na proučavanju viska. Istraživanje izvora uzima maha
tek početkom 20. stoljeća. Rašljari i oni koji rade sa viskom počinju se
ujedinjavati u regionalne, nacionalne i međunarodne kongrese. Vrše se stalno
istražni radovi, kako u Evropi, tako i u njemačkim i engleskim kolonijama. Prvi
kongres istraživača održan je u Hannoveru 1911. godine, Drugi kongres u Guilfordu
u Engleskoj. Godine 1913. održava se u Njemačkoj "Internacionalna unija istraživača".
Iste te godine održan je u Parizu "Internacionalni kongres eksperimentalne
psihologije". U prvom svjetskom ratu (1914-1918) upotrebljavaju se rašlje
za pronalaženje pitke vode za vojsku, podzemne špilje za skloništa, kao i
zakopane granate. Abbe Kermet napravio je 1919. godine nekoliko fascinirajućih
otkrića na mjestima iz daljine. U prosincu 1929. godine usvojena je riječ
radiestezija, koja je obuhvatila sve vrste radova, koji se izvode pomoću
rašalja i viska, a uskoro zatim Emile Christophe daje radiesteziji na daljinu
ime teleradiestezija. Kongresi su se održavali još u Barceloni (1927), Bad
Rathenfeldu (1930), Veroni (1932), Lozani (1934), Liege-u (1939), a onda dolazi
do Drugog svjetskog rata, pa je tek 1954. godine održan Internacionalni kongres
u Parizu, zatim 1956. u Locarnu i tako redom. U novije vrijeme radiestezija
doživljava procvat. Izdaju se mnogi časopisi, revije i knjige, koje se bave tom
problematikom. Radiestezisti 20. stoljeća otkrivaju u radiesteziji nove
spoznaje, proširuju znanja, izučavaju radiesteziju nastojeći je što više
približiti nauci. Spomenuo bih Abbe Alexisa Bouly-a (1865-1953), kojeg se
naziva ocem radiestezije, Abbe Alexisa Hermet-a (1966-1937), nazvanog Princom
istraživača izvora, Henry de France-a (1872-1947), Francuze, zatim Bülowa, von
Uslara iz Njemačke, Beichla, Dr Benedikta, iz Austrije, Adamsa Gatakera,
Hulinsa, iz Vel. Britanije i dr. Postoji u novije vrijeme čitava plejada
izvrsnih radiestezista čije knjige možemo nabaviti u inozemstvu. Od naših
radiestezista spomenuo bih najprije pokojnog inž. Stanka Jurdanu i Rudolfa Žihera,
koji su izdali prve radiestezijske knjige kod nas. Osim onih koji su napisali
knjige, postoji kod nas također izvjestan broj izvrsnih radiestezista, oba
spola, koji imaju izražene radiestezijske sposobnosti i znanje, koje
primjenjuju svakodnevno na korist i ljudi i same radiestezije, uglavnom u
okviru Radiestezijske sekcije Društva inženjera i tehničara u Zagrebu, osnovane
1982. godine.
Nema komentara:
Objavi komentar